Adam made love to his wife Eve, and she became pregnant and gave birth to Cain. She said, “With the help of the Lord I have brought forth a man.” Later she gave birth to his brother Abel.
Now Abel kept flocks, and Cain worked the soil. In the course of time Cain brought some of the fruits of the soil as an offering to the Lord. And Abel also brought an offering—fat portions from some of the firstborn of his flock. The Lord looked with favor on Abel and his offering, but on Cain and his offering he did not look with favor. So Cain was very angry, and his face was downcast.
Then the Lord said to Cain, “Why are you angry? Why is your face downcast? If you do what is right, will you not be accepted? But if you do not do what is right, sin is crouching at your door; it desires to have you, but you must rule over it.”
Now Cain said to his brother Abel, “Let’s go out to the field.” While they were in the field, Cain attacked his brother Abel and killed him.
Then the Lord said to Cain, “Where is your brother Abel?”
“I don’t know,” he replied. “Am I my brother’s keeper?”
The Lord said, “What have you done? Listen! Your brother’s blood cries out to me from the ground. Now you are under a curse and driven from the ground, which opened its mouth to receive your brother’s blood from your hand. When you work the ground, it will no longer yield its crops for you. You will be a restless wanderer on the earth.”
- Genesis 4:1-12
“You shall not murder.
- Deuteronomy 5:17
“You have heard that it was said, ‘Love your neighbor and hate your enemy.’ But I tell you, love your enemies and pray for those who persecute you, that you may be children of your Father in heaven. He causes his sun to rise on the evil and the good, and sends rain on the righteous and the unrighteous. If you love those who love you, what reward will you get? Are not even the tax collectors doing that? And if you greet only your own people, what are you doing more than others? Do not even pagans do that? Be perfect, therefore, as your heavenly Father is perfect.
- Matthew 5:43-48
Well, last Thursday’s post was entitled Fighting the Devil. It was about this video game that my son has. It is a roll playing game and he kills demons and vermin produced by evil (evil creatures and such). The problem is that his children play it too. One day, soon after I wrote the post, the eleven-year-old daughter went on the interface in the den where I was just getting out of bed. It was as if playing the game was more important than her trip to the bathroom upon awakening. She had done the same thing the morning before, but this was the teenager’s system and she had not asked permission. I quizzed her and she had not made that mistake again. As I got ready for the day, I heard someone on the screen grunting. I looked and there were men sitting around in a circle. She was systematically beating each of the people senseless, later finding out that was her team. I said that was cruel and her answer was that they could not feel it.
She was awaiting her little brother, the eight-year-old, getting on his mother’s machine in the living room. They were going to team up to fight the bad guys in a different game, not the one where they ultimately kill the devil. But as the younger brother was setting up his terminal, he decided to create his own team and fight against his sister. To make matters worse, he recruited all the teammates that she had been abusing. This was not going to happen in her estimation. Her brother had read enough in a book to earn his computer time, and she was allowing him to be her servant, but he had gone rogue.
They got nose to nose in a heated discussion. The teammates started whistling. Their mother already had a headache, and I was getting one. She demanded that both systems be shut down. They screamed how unfair that was. The younger brother had read a book and chapters in another book just to play the game. His sister had begged her older brother for permission, and it was her stinking little brother that was not playing the right way.
But they sat at opposite corners of the sectional sofa, sulking. Their mother got dressed and went to work. I started reading a few e-mails until I heard the distinctive sound of fists hitting flesh.
The fists had stopped when I reached the living room. I talked about Cain and Abel. I asked who Jesus said we had to love in the Sermon on the Mount. The granddaughter said, “Enemies.” She said this with a snarl. I told both of them to hug their enemy. They never hesitated. They walked straight toward each other. They embraced for 2-3 seconds, I only counted to five, and the teenager was shocked it lasted that long.
Then I said that they had a choice. They could play together without fighting, or I would take a roll of duct tape and strap them to a chair in the far corners of the house. They picked a third option. They went to different bedrooms, with no electronic devices, and sulked.
The comments that I made in the previous post, Fighting the Devil, are confirmed. They have learned from the game, if not from their friends in the playground, that fists are much more effective in dealing with other people than love, cooperation, and camaraderie.
The devil killing game has not been played since, not even by my son who uses it to vent his frustrations from work after the children go to bed. Thinking of that, the principal changed a protocol regarding keeping the children safe until the parents picked them up or they got on the bus. The old protocol worked. The new protocol led to a first-grader getting lost inside the building. My son, on permanent bus duty for the past several years, was being attacked by parents who could see their children on the other side of the door, but that particular door could only be opened from the inside and the teachers were busily looking at their cellphones rather than the mob of parents outside. And the old protocol worked with no children getting lost. The child was eventually found. Yep, he needs a means to vent.
But back to his two younger children. The daughter is an introvert, and her little brother has been taught what personal space is. He can recite the definition, but he just doesn’t care. He thinks his “stuff” does not stink and if you like him from a distance, you will love him nose to nose. My question is “Will he grow out of it before he has his nose broken a few times?” He is going into the third grade. He has been in school three years already, K through 2.
But his older sister is more distressing. Beating people up just to see the blood fly, and they were her teammates. Away from both the game and her little brother, she is my little princess, and she acts like a princess, very lady-like. Just not near her brother or while playing violent games.
I have a feeling that the games will be running full tilt once I leave. But are other families this dysfunctional? Has Satan entered every home to destroy it from within? As I write this, the whole family is getting ready for church choir practice, church orchestra practice, and youth groups. But is God compartmentalized to a few hours on Sunday and a few more hours on Wednesday?
Soli Deo Gloria. Only to God be the Glory.
Thoughts from Mark "Hat" Rackley 
V G TEXT yes the gamblers barbiefilm and games have overtaken children and modern daddys hearts im affraid i tell them all the time dont listen so i leave it to GOD to bring them infidells home to GODS warmth barm -Catechismo della Dottrina Cristiana, detto di San Pio X
11 tim ·
👉 Vi segnaliamo questa iniziativa che ci pare particolarmente importante, visto che il 15 settembre, festa della Beata Vergine Addolorata, potremo offrire a lei «[…] ogni pena, ogni sacrificio, ogni gioia, ogni preghiera, tutto, […] così che Ella, abbellendo la nostra misera offerta con le sue mirabili virtù, l’offrirà a Dio per le vocazioni sacerdotali e per i Sacerdoti.»
Ogni cattolico potrà aderire!
Per ulteriori informazioni👇
👉 Vi vill uppmärksamma detta initiativ som verkar särskilt viktigt för oss, eftersom vi den 15 september kommer att kunna erbjuda henne den välsignade jungfrun Addoloratas högtid «[… ] varje smärta, varje offer, varje glädje, varje bön, allt, […] ] så att Ella, förskönar vårt eländiga offer med sina mirakulösa dygder, ska erbjuda det till Gud för prästens kallelse och för prästerna.
Varje katolik kommer att få vara med!
För mer information 👇
https://www.soldatibva.it/…/giornata-sacerdotale-offri…
· ·
Giornata sacerdotale: offri la tua giornata
SOLDATIBVA.IT
Giornata sacerdotale: offri la tua giornata
Il 15 settembre, nel giorno della festa della Beata Vergine Addolorata, si terrà la “Giornata sacerdotale”.
Sveti Franjo Asiški
15 tim
·
SVETI AUGUSTIN
Nećemo se previše baviti njegovim životom, budući da je on manje više poznat. Od javnog bludnika, grešnika, čovjeka koji je robovao požudama svake vrste, kao i manihejskom praznovjerju – do jednoga od najvećih teologa u povijesti, čija su djela oblikovala zapadnu civilizaciju u samim njenim temeljima. A sve to posredstvom svoje svete majke Monike, koja je punih trideset godina strpljivo i ustrajno zalijevala suzama sve sinove opačine i molila za njegovo obraćenje, da bi joj Bog na kraju uslišio molitve na tako predivan način.
Radije nego da trošimo riječi na to, pokušat ćemo se usredotočiti na nekoliko crtica, nekoliko stvari po kojima bi Augustin mogao biti (naposljetku i jest) aktualan i u današnjem vremenu, i zbog kojih bi trebao biti jedan od rado viđenih gostiju u svakoj kršćanskoj obitelji, makar po jednom svojem djelu – “Ispovijestima“. Osvrnut ćemo se tako na nekoliko njegovih citata, misli, koje ga izravno povezuju sa svijetom današnjice.
Počnimo s jednim od najpoznatijih i najčešće navođenih Augustinovih citata:
“Kasno sam te uzljubio, Ljepoto, tako stara i tako nova. A eto, Ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s Tobom. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za Tobom. Okusio sam ga pa gladujem i žeđam. Dotaknuo si me i ja gorim za mirom Tvojim.”
Mislim da nećemo pogriješiti, ako samouvjereno ustvrdimo kako nikada u povijesti nitko nije tako dobro izrekao što znači robovati svijetu i nakon dugotrajnog robovanja istome, napokon otkriti Boga. Grešnik koji se obratio u 29. godini života, Augustin je zaista bio grešnik najgore vrste. Nije kod njega bilo nekakvih duševnih nesavršenosti, s kakvima su borbe vodili veliki svetci i blaženici. On je bio čovjek koji je u potpunosti robovao svijetu. Tijelu. Budimo sada malo agresivni i recimo: žderao je, pio, bludničio po javnim kućama…, uistinu, kretao se putem prema vječnoj smrti.
Ali Bogu ništa nije nemoguće. Bog želi da se svatko spasi. I on dotiče Augustina.
I što se događa, što Augustin čini?
Potpuno svlači sa sebe onoga starog čovjeka kojemu je robovao i piše “najveličanstveniju pjesmu pokajnicu ikada napisanu” – svoje “Ispovijesti”. U kojoj bez ustezanja svojom dušom progovara Bogu – izričući SVE. U trenu kad piše da je Bog bio u njemu, a on, Augustin izvan sebe – ne možemo se ne sjetiti Pavlovih riječi o tome kako je duša svetište, hram, u kojemu Bog prebiva, i kako vrijeđajući tijelo vrijeđamo i Boga koji u njemu skriven prebiva. Augustin priča upravo o tome. Mogli bismo reći da je njegova misao: “Ti si bio u meni, a ja koji to nisam znao – neprestano sam te vrijeđao…” Ali Gospodin zove. I eto opet bi nam u pamćenje mogao doći jedan citat evanđelja: “Glas VIČE u pustinji… pripravite put Gospodinu…” Bog živi napokon je toliko glasno viknuo da je njegov uzvik ušao u tvrde uši Augustinove. A što se tada događa? Sjetimo se apostola Pavla pred Damaskom u trenu kada susreće Krista. Sjetimo se pada na zemlju, Pavlove sljepoće, uzrokovane gledanjem u Istinu samu… Pa zar se nije to na neki način dogodilo i Augustinu? Nije li se blagoslovljena i umirujuća svjetlost Milosti, koju poznaju svi oni koji Boga svojim životom traže, razlila po njemu, čineći ga GLADNIM Kruha Života, čineći ga ŽEDNIM Vode Vječne? Za kraj, ovaj dio promišljanja zaključimo – zadnjom rečenicom. “Dotaknuo si me i ja gorim za mirom Tvojim.” Taj Plamen, o kojemu se ovdje priča, zaista je nemoguće opisati. Njega duša mora iskusiti. To je naime onaj stadij kada duša želi LJUBITI, tražiti Boga, naći ga, kada želite sve, ali tako da nemate ništa, jer znate da je SVE jedino u Bogu, to je onaj osjećaj kada gdje god prolazite sijete oganj ljubavi koja obasjava noć onih duša koje lutaju, i koje vas često gledaju, i možda ne razumiju na pravi način to što se događa s njima ili sa vama, odakle vam takva snaga – ali VI GORITE i vaše srce prepuno je i preveliko – jer prebiva u Nemjerljivome.
Na drugom pak mjestu, Augustin je zapisao ovako:
“Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!”
Ovoga puta imamo možda kraću i sažetiju misao pred sobom, ali to je ne čini ništa manje vrijednom, dubokom ili lijepom. Ta je li itko od nas bio prisutan u trenu vlastitoga stvaranja i je li itko od nas znao i utjecao na to kakav je otvorio oči na ovome svijetu i kakav ga promatra? Nije li Bog u početku vremena znao svakoga od nas, ljubljeno svoje dijete, do u najmanje tančine? Svatko od nas prvo je, naime, stvoren, od volje Božje, a zatim od volje tjelesne i volje muževlje. Ima li boljega pokazatelja od toga da na cijelome svijetu zaista ne postoje niti će ikada postojati dva ista čovjeka? Uistinu, slični postoje – ali identični ne. Zar je moguće u čitavoj povijesti ljudskoga roda ne ponoviti dva ista primjerka (da to kažemo na način primjereniji biološko-evolucijskom)? Bogu je SVE moguće.
Uistinu smo dakle stvoreni bez nas samih. Ali spašeni nikako nećemo biti bez nas. Jer spasenje jest naš život, naše poslanje, ono zbog čega smo ovdje. Vodimo li se teološkim principima, sve što je na ovom svijetu, jest od Boga stvoreno, samo zato da služi čovjeku, i dobro je u tolikoj mjeri dok čovjeku valjano služi i dok ga ne odvraća od Boga. A što je čovjekova zadaća? U vječnost klicati dobroti, milosrđu i pravdi Jahvinoj. Ako Boga odaberemo i za Njim pođemo – naša borba neće prestati sve dok se naša duša ne odijeli od tijela.
Biti kršćanin nije laka zadaća i čuvati Kristovu Riječ gorka je besjeda ljudskim ušima i pozvani smo neprestano raditi na sebi, neprestano se mijenjati, neprestano napredovati, neprestano Boga tražiti, postajati savršeniji u ljubavi, prema Njemu i prema bližnjemu, iako je jedna od najjasnijih postavki teologije da se Boga ne može ljubiti ako se ne ljubi bližnjega, i obratno.
Svakoga jutra od ustajanja do lijeganja neprestano se borimo. Protiv sebe, protiv svijeta, protiv napasti kojima smo izloženi. Na trenutke nas oluje bacaju, padamo, dižemo se, koprcamo se, gušimo, plivamo, hvatamo se za razne slamke spasa… I to je dobro. Jer je ljudski. Uistinu, na borbu smo pozvani – da nauk Kristov živimo i obdržavamo. A boriti se ne možemo ako smo mlaki, ako smo nikakvi, bljutavi… Nije li pisano: “Jer ako si niti vruć niti hladan… ispljunut ću te iz svojih usta…” Boriti se ne možemo ako u odsudnom trenutku napustimo bojno polje. Bori se cijelim životom i biva se ranjen i gube se bitke, ali duša nikad ne smije toliko klonuti da bi pristala izgubiti rat. “Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle!” Tako nas poziva sveti Pavao. Stoga, postavimo se u prve redove, ne bojmo se i nemajmo nikakva straha, jer iza naših leđa je vojska Kristova. Zaista, bez nas i naše borbe – nema niti spasenja.
I posljednja Augustinova misao na koju ćemo se osvrnuti jest:
“Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva?… Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu.”
Ovdje se nećemo previše zadržavati, možda ponajviše zbog odlike inteligentna čovjeka, da se sa malo stvari kaže očito. Mislim da je svima jasno na što ovdje cilja autor ovoga teksta, a i na što je Augustin ciljao. Umjesto da razlažemo ovu misao, postavit ćemo jednu hipotetsku situaciju. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je NAMJERNA.
Nego, hajdemo… Imamo zamišljenu državu, kojom bi mogli teći med i mlijeko. Država je doživjela nevjerojatno snažno nacionalno buđenje i odlučila se odabrati demokraciju. Ali avaj, stanovnici države nisu znali kako je demokracija, barem ona bez Boga, samo mit. I imamo hipotetske stanovnike države koje ćemo ovdje imenovati posve uobičajenim imenima: Mirka, Pavla, Mariju, Petra, Kristinu, Ivana… oni se uzdaju u demokraciju i izriču svoje mišljenje. Nasuprot našoj veseloj družini koju smo imenovali imamo, recimo,Janka i Marka, koji su predstavnici demokracije u koju Mirko, Petar i ostali vjeruju. Naša družina želi da se čuje i njezin glas i ako štogod nije pravedno, ona će reagirati, a naši frendovi Janko i Marko će najprije reći nešto pametno, možda odglumiti kako im je donekle i stalo do prosvjeda naše ekipe, ali će na koncu učiniti kako sami žele – jer demokracija jest u njihovim rukama i oni je izmišljaju i kroje kako im se sviđa. Ponajviše zato što demokraciju ne poznaju i jer su uglavnom samo “razbojnička družina” koja demokraciju koristi kao zgodnu igricu i ime za vlastito ostajanje na jaslama koje redovito i mukotrpno puni naša ekipa koju smo imenovali. Treba li što više reći o ovome citatu i Augustinovoj pronicavosti i aktualnosti i u današnjem vremenu?
Za kraj, dopustit ću si luksuz da vam otvoreno preporučim knjigu. Svako katoličko kućanstvo koje radi na svojoj duhovnosti, trebalo bi posjedovati barem nekakvu duhovnu literaturu. Dalo bi se raspraviti što bi osim Biblije moglo ući u taj izbor i što bi trebalo biti na toj polici. Svakako i “Božanski časoslov” ne bi bio naodmet, možda “Nasljeduj Krista”, razni molitvenici, to sve ovisi o profilu osoba i njihovoj spremnosti da se ponekad udube u čitanje duhovnog štiva (što je uostalom također jedan od oblika molitve), ali djelo koje najtoplije preporučam za vašu zbirku, svakako jesu i “Ispovijesti” svetog Augustina, istinsko remek djelo svjetske književnosti (da, uistinu se ne misli samo na duhovnu katoličku literaturu, nego zaista književnost općenito…) Čitajući stranice grozničavog Augustinova ispovijedanja Bogu, jasno u njima možemo pratiti dušu koja stremi Bogu do najsitnijeg svojeg djelića, koja je svjesna od koga je sazdana i kamo se zaputila. Čitajući te stranice, polako možemo osjetiti oganj koji ispunja i nas – Silu Odozgor. “Poslat ću vam Tješitelja…” Kažu crkveni pisci i mistici da je Duh Sveti došao sa snagom Oca, mudrošću Sina i svojom vlastitom Blagošću. Iz Augustinovih “Ispovijesti” odsijeva upravo takav Duh Sveti, koji se poput plamenih jezika spušta na svakoga od nas, dajući nam svojega Ognja Istine, budeći naše duše i mećući nam poput Učitelja u usta prave riječi kojima ćemo naviještati, propovijedati i hvaliti Boga u svijetu u kojem se nalazimo. Svijetu koji treba zapaliti Ognjem Ljubavi i Istine. Baš kao što je to učinio sveti Augustin u svoje vrijeme…
LikeLiked by 1 person
Thank you for your comments.
LikeLike
for for sharing this idea. Anita
LikeLike
You are welcome
LikeLiked by 1 person
Thanks Mark ❤️
LikeLiked by 1 person